Zlato oduzeto, povjerenje prodato
Godine 1933. usred Velike depresije, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Franklin D. Roosevelt donio je odluku koja će zauvijek promijeniti odnos građana prema novcu i državi. U jeku finansijske panike, Roosevelt je 5. aprila potpisao Izvršnu naredbu 6102, kojom se američkim građanima zabranjuje privatno posjedovanje zlatnih kovanica, poluga i zlatnih certifikata. Zlato je moralo biti predato u banke – u zamjenu za papirni novac koji nije nosio nikakvu garanciju da će se ikada moći zamijeniti nazad za zlato.
Oni koji su odbili da predaju svoje zlatne rezerve suočavali su se sa zakonski propisanom kaznom: do 10.000 dolara ili deset godina zatvora, ili oboje. Bio je to prvi slučaj u historiji SAD da se monetarna politika provodi uz eksplicitnu prijetnju zatvorskom kaznom. Istovremeno, Roosevelt nije tražio ovlaštenje Kongresa, već je koristio predsjedničku izvršnu moć – potez koji mnogi tadašnji i savremeni pravnici smatraju neustavnim.
Nedugo nakon što je većina građana predala svoje zlato, Rooseveltova administracija je donijela još jednu ključnu odluku: povećala je otkupnu cijenu zlata sa 20,67 na 35 dolara po unci. Time je automatski obezvrijeđen dolar koji su ljudi tek što su dobili – država je, praktično, otkupila zlato po nižoj cijeni, a zatim mu podigla vrijednost. Oni koji su zlatom trgovali u inostranstvu ili ga uspjeli sakriti ostvarili su ogromnu dobit. Tako se stvorila duboka podjela između običnih građana i onih bliskih centrima moći.
Jedan od dobitnika bio je Bernard Baruch, blizak Rooseveltov saveznik, koji je – prema tvrdnji Rooseveltovog zeta Curtisa Dalla – imao opcije na petinu svjetskih zaliha srebra. Kada je predsjednik odlučio udvostručiti cijenu srebra “kako bi pomogao zapadnim rudarima”, Baruch je inkasirao enormnu zaradu. Državne intervencije su, dakle, u rukama privilegovanih, postale oružje za bogaćenje.
U Kongresu, situaciju je pokušao razotkriti Louis McFadden, predsjednik Odbora za bankarstvo Predstavničkog doma. Optužio je Federalne rezerve i Rooseveltovu administraciju da djeluju u interesu “međunarodnih bankara” i pripremao je pravne mjere da razotkrije čitavu shemu. No McFadden je iznenada preminuo nakon što je prethodno preživio dva navodna pokušaja atentata – što je dodatno pojačalo sumnje u prikrivene motive i moguće zavjere.
Ono što je počelo kao privremena mjera za “stabilizaciju ekonomije”, u stvarnosti je označilo kraj zlatnog standarda za američke građane. Dolar je postao ono što danas poznajemo kao fiat valuta – sredstvo plaćanja koje ne posjeduje unutrašnju vrijednost niti je vezano za fizičko dobro. Povjerenje u novac više nije bilo utemeljeno na plemenitom metalu, već na obećanju vlade.
Rooseveltovo povlačenje zlata iz ruku građana i naknadna devalvacija dolara predstavljali su radikalnu promjenu – ne samo u ekonomskoj politici, već u samoj prirodi vlasti. Država je od tada nadalje postala vrhovni arbitar vrijednosti, a novac je prestao biti sredstvo štednje i postao sredstvo kontrole.
E.B. Neretljak
