Od opijumskih ratova do tihe eliminacije Ujgura: Historija imperijalne droge (II dio)

Nepunih petnaest godina kasnije, 1856. godine, 𝐢𝐳𝐛𝐢𝐨 𝐣𝐞 𝐃𝐫𝐮𝐠𝐢 𝐨𝐩𝐢𝐣𝐮𝐦𝐬𝐤𝐢 𝐫𝐚𝐭, u kojem su se 𝐁𝐫𝐢𝐭𝐚𝐧𝐢𝐣𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐝𝐫𝐮𝐳̌𝐢𝐥𝐞 𝐢 𝐅𝐫𝐚𝐧𝐜𝐮𝐬𝐤𝐚, 𝐒𝐣𝐞𝐝𝐢𝐧𝐣𝐞𝐧𝐞 𝐀𝐦𝐞𝐫𝐢𝐜̌𝐤𝐞 𝐃𝐫𝐳̌𝐚𝐯𝐞 (𝐧𝐞𝐟𝐨𝐫𝐦𝐚𝐥𝐧𝐨) 𝐭𝐞 𝐑𝐮𝐬𝐢𝐣𝐚 (𝐝𝐢𝐩𝐥𝐨𝐦𝐚𝐭𝐬𝐤𝐢). Britanci i Francuzi su iskoristili niz incidenata kao povod za novi napad na Kinu, a 1860. godine zajedno su okupirali Peking i spalili Ljetnu carsku palatu. Iako nisu zvanično objavile rat, američke snage su učestvovale u oružanim sukobima kako bi osigurale jednak pristup trgovinskim povlasticama. Rusija nije slala vojsku, ali je iskoristila diplomatski pritisak da od Kine iznudi ogromne teritorijalne ustupke – uključujući prostor današnjeg Vladivostoka.

Rat je zaključen Pekinškim ugovorom (1860), kojim je 𝐊𝐢𝐧𝐚 𝐛𝐢𝐥𝐚 𝐩𝐫𝐢𝐬𝐢𝐥𝐣𝐞𝐧𝐚 𝐥𝐞𝐠𝐚𝐥𝐢𝐳𝐢𝐫𝐚𝐭𝐢 𝐭𝐫𝐠𝐨𝐯𝐢𝐧𝐮 𝐨𝐩𝐢𝐣𝐮𝐦𝐨𝐦, 𝐨𝐭𝐯𝐨𝐫𝐢𝐭𝐢 𝐝𝐨𝐝𝐚𝐭𝐧𝐞 𝐥𝐮𝐤𝐞 𝐳𝐚 𝐬𝐭𝐫𝐚𝐧𝐞 𝐬𝐢𝐥𝐞, dozvoliti širenje kršćanskih misija i uspostaviti strane ambasade u Pekingu. Time su imperijalne sile prestale biti samo trgovinski partneri — sada su bile fizički prisutne u srcu kineske politike. Procjenjuje se da je u oba opijumska rata, direktno i indirektno, stradalo više od 100.000 ljudi, dok je broj 𝐨𝐯𝐢𝐬𝐧𝐢𝐤𝐚 𝐨 𝐨𝐩𝐢𝐣𝐮𝐦𝐮 𝐮 𝐝𝐞𝐜𝐞𝐧𝐢𝐣𝐚𝐦𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐬𝐮 𝐮𝐬𝐥𝐢𝐣𝐞𝐝𝐢𝐥𝐞 𝐧𝐚𝐫𝐚𝐬𝐭𝐚𝐨 𝐧𝐚 𝐯𝐢𝐬̌𝐞 𝐨𝐝 𝟐𝟎 𝐦𝐢𝐥𝐢𝐨𝐧𝐚 – 𝐬̌𝐭𝐨 𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐝𝐬𝐭𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚𝐥𝐨 𝐝𝐫𝐮𝐬̌𝐭𝐯𝐞𝐧𝐮 𝐞𝐩𝐢𝐝𝐞𝐦𝐢𝐣𝐮 s dubokim posljedicama po kinesko zdravstvo, ekonomiju i porodicu.

U pozadini velikih sukoba, strane sile su aktivno poticale unutrašnje nemire u kineskim pograničnim regijama. 𝐍𝐚 𝐧𝐚𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫 𝐛𝐫𝐢𝐭𝐚𝐧𝐬𝐤𝐢𝐡 𝐢 𝐫𝐮𝐬𝐤𝐢𝐡 𝐚𝐠𝐞𝐧𝐚𝐭𝐚, 𝐭𝐮𝐫𝐤𝐢𝐣𝐬𝐤𝐞 𝐳𝐚𝐣𝐞𝐝𝐧𝐢𝐜𝐞 𝐮 𝐫𝐞𝐠𝐢𝐣𝐢 𝐗𝐢𝐧𝐣𝐢𝐚𝐧𝐠, 𝐮𝐤𝐥𝐣𝐮𝐜̌𝐮𝐣𝐮𝐜́𝐢 𝐔𝐣𝐠𝐮𝐫𝐞, 𝐩𝐨𝐤𝐫𝐞𝐧𝐮𝐥𝐞 𝐬𝐮 𝐧𝐢𝐳 𝐩𝐨𝐛𝐮𝐧𝐚 𝐩𝐫𝐨𝐭𝐢𝐯 𝐝𝐢𝐧𝐚𝐬𝐭𝐢𝐣𝐞 𝐐𝐢𝐧𝐠, 𝐮 𝐧𝐚𝐝𝐢 𝐝𝐚 𝐜́𝐞 𝐨𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢𝐭𝐢 𝐩𝐨𝐝𝐫𝐬̌𝐤𝐮 𝐢 𝐧𝐞𝐳𝐚𝐯𝐢𝐬𝐧𝐨𝐬𝐭. Međutim, nakon što su imperijalne sile ostvarile svoje ciljeve, ove zajednice bile su prepuštene kineskoj odmazdi. Posebno razoran bio je period između 1860-ih i 1870-ih, kada su tokom pobune Yaqub Bega u Xinjiangu i paralelnog Dunganskog ustanka u sjeverozapadnoj Kini stradali milioni ljudi. Dunganski ustanak, koji se smatra jednim od najvećih i najkrvavijih muslimanskih ustanaka u historiji, zahvatio je pokrajine Shaanxi, Gansu, Ningxia i dijelove Xinjianga. Ustanici su bili pretežno Hui muslimani, ali su među njima bili i Ujguri i druge turkijske grupe. 𝐏𝐫𝐨𝐜𝐣𝐞𝐧𝐞 𝐳̌𝐫𝐭𝐚𝐯𝐚 𝐯𝐚𝐫𝐢𝐫𝐚𝐣𝐮: 𝐧𝐢𝐳̌𝐞 𝐩𝐫𝐨𝐜𝐣𝐞𝐧𝐞 𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐞 𝐨 𝟒 𝐝𝐨 𝟔 𝐦𝐢𝐥𝐢𝐨𝐧𝐚, 𝐮𝐦𝐣𝐞𝐫𝐞𝐧𝐞 𝐨 𝐨𝐤𝐨 𝟖 𝐦𝐢𝐥𝐢𝐨𝐧𝐚, 𝐝𝐨𝐤 𝐧𝐚𝐣𝐯𝐢𝐬̌𝐞 𝐩𝐫𝐨𝐜𝐣𝐞𝐧𝐞 𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐞 𝐨 𝐜̌𝐚𝐤 𝟏𝟎 𝐝𝐨 𝟏𝟐 𝐦𝐢𝐥𝐢𝐨𝐧𝐚 𝐩𝐨𝐠𝐢𝐧𝐮𝐥𝐢𝐡, 𝐮𝐦𝐫𝐥𝐢𝐡 𝐨𝐝 𝐠𝐥𝐚𝐝𝐢, 𝐛𝐨𝐥𝐞𝐬𝐭𝐢 𝐢 𝐫𝐞𝐩𝐫𝐞𝐬𝐢𝐣𝐞, 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐦𝐞𝐝𝐮̄ 𝐜𝐢𝐯𝐢𝐥𝐢𝐦𝐚, 𝐭𝐚𝐤𝐨 𝐢 𝐦𝐞𝐝𝐮̄ 𝐛𝐨𝐫𝐜𝐢𝐦𝐚. U nekim regijama su čitave muslimanske zajednice bile izbrisane. Uslijedile su dugotrajne kampanje represije, uključujući pokušaje potpunog kulturnog i jezičkog potčinjavanja – proces koji se u historiografiji opisuje kao sinifikacija – i sistematske asimilacije, čije posljedice traju do danas.

Pod izgovorom borbe protiv separatizma, kineske vlasti sprovode mjere koje 𝐦𝐧𝐨𝐠𝐢 𝐚𝐧𝐚𝐥𝐢𝐭𝐢𝐜̌𝐚𝐫𝐢 𝐧𝐚𝐳𝐢𝐯𝐚𝐣𝐮 𝐭𝐢𝐡𝐢𝐦 𝐠𝐞𝐧𝐨𝐜𝐢𝐝𝐨𝐦 𝐧𝐚𝐝 𝐔𝐣𝐠𝐮𝐫𝐢𝐦𝐚 – od masovnih zatvaranja u logore, preko elektronskog nadzora, do sistematske kulturne i demografske erozije. Kao i u 19. stoljeću, manipulacija etničkim manjinama ostaje instrument velikih sila – bilo stranih ili domaćih – dok tokovi “narkotika” i moći ostaju neraskidivo povezani.

E.B. Neretljak