Mi vas oslobađamo – od vas samih

Paradoks kolonizacije nikada nije bio jasniji nego kada osvajač, nakon što uništi domaće stanovništvo, preuzme ulogu “oslobodioca” – i to od njih samih. Taj obrat nije slučajna ironija, već temeljna osobina imperijalne logike. Sistem koji najprije uništi, kasnije se prerušava u zaštitnika, pa u žrtvu. I to ne kao izuzetak, već kao pravilo. Dva primjera najbolje oslikavaju ovu pojavu – američka Monroeova doktrina i cionistički projekat u Palestini – gdje se okupator ne samo što ne povlači, već ostaje kao “oslobodilac”.

Američki predsjednik James Monroe 1823. godine je dao do znanja svijetu kako su američki kontinenti, budući da su postali “slobodni i nezavisni”, zauzeti i da ih više ne treba smatrati pogodnim za evropsku kolonizaciju. Deklaracija koja se kasnije proslavila kao 𝑴𝒐𝒏𝒓𝒐𝒆𝒐𝒗𝒂 𝒅𝒐𝒌𝒕𝒓𝒊𝒏𝒂, poziva Evropu da se ne petlja u Zapadnu hemisferu.

Temelji te „slobodne“ Amerike već su bili izgrađeni na potčinjavanju i eliminaciji: kampanje istrebljenja domorodačkih naroda, lov na ljude koje su nazivali “sukobima”, ugovori potpisani samo da bi bili prekršeni, jezici koje je trebalo zauvijek utišati, sela pretvorena u pepeo, i škole gdje se prisilna asimilacija nazivala obrazovanjem.

Jedan osvajač upozorava druge da ne kolju ono što je on već zaklao. A kada Monroe objašnjava kako evropski režimi nisu “kompatibilni” s američkim sistemom vrijednosti, on ne misli na demokratiju, već na monopol nad teritorijom. Latinska Amerika, kojoj se navodno garantira nezavisnost, već tada je bila spremna za buduću američku dominaciju, vojnu i ekonomsku. To nije bila antiimperijalna gesta, nego zaštitni znak nove imperije. Jedan osvajač zamjenjuje drugog, pod izgovorom da štiti narod. Kada je Theodore Roosevelt 1904. godine dodao 𝒗𝒍𝒂𝒔𝒕𝒊𝒕𝒖 “𝒌𝒐𝒓𝒆𝒍𝒂𝒄𝒊𝒋𝒖” 𝑴𝒐𝒏𝒓𝒐𝒆𝒐𝒗𝒐𝒋 𝒅𝒐𝒌𝒕𝒓𝒊𝒏𝒊, američka politika je prešla iz defanzivne zabrane evropskog miješanja u hemisferu u otvorenu doktrinu prava na intervenciju. Umjesto da spriječe kolonizaciju, Sjedinjene Države su sebe proglasile “𝑴𝒆đ𝒖𝒏𝒂𝒓𝒐𝒅𝒏𝒊𝒎 𝒑𝒐𝒍𝒊𝒄𝒂𝒋𝒄𝒆𝒎” 𝑳𝒂𝒕𝒊𝒏𝒔𝒌𝒆 𝑨𝒎𝒆𝒓𝒊𝒌𝒆 – 𝒐𝒏𝒊𝒎 𝒌𝒐𝒋𝒊 𝒖𝒍𝒂𝒛𝒊 𝒃𝒆𝒛 𝒑𝒐𝒛𝒊𝒗𝒂, 𝒄̌𝒆𝒔𝒕𝒐 𝒔 𝒗𝒐𝒋𝒔𝒌𝒐𝒎, 𝒊 𝒛𝒂 𝒔𝒐𝒃𝒐𝒎 𝒐𝒔𝒕𝒂𝒗𝒍𝒋𝒂 𝒗𝒍𝒂𝒔𝒕 𝒔𝒌𝒓𝒐𝒋𝒆𝒏𝒖 𝒑𝒐 𝒎𝒋𝒆𝒓𝒊 𝒗𝒍𝒂𝒔𝒕𝒊𝒕𝒊𝒉 𝒊𝒏𝒕𝒆𝒓𝒆𝒔𝒂.”

Sličnu logiku pronalazimo i u palestinskom slučaju. Početkom 20. stoljeća, britanska imperija preuzima mandat nad Palestinom i 1917. objavljuje Balfourovu deklaraciju – pismo u kojem izražava “naklonost” prema uspostavi nacionalnog doma za jevrejski narod. Cionistički pokret dobiva formalnu podršku za kolonizaciju teritorije koja već ima narod, jezik, polja, kuće i sjećanje. Pod okriljem britanskog vojnog štita, iz Evrope dolaze stotine hiljade doseljenika.

Ali, tri decenije kasnije, isti taj cionistički pokret – Hagana, Irgun i Lehi – dižu oružje protiv Britanaca, nazivajući ih okupatorima. Menachem Begin, vođa Irguna, piše u svom manifestu: “𝑩𝒓𝒊𝒕𝒂𝒏𝒄𝒊 𝒔𝒖 𝒔𝒆 𝒑𝒐𝒏𝒂š𝒂𝒍𝒊 𝒌𝒂𝒐 𝒏𝒆𝒑𝒓𝒊𝒋𝒂𝒕𝒆𝒍𝒋 – 𝒊 𝒎𝒊 𝒔𝒎𝒐 𝒊𝒉 𝒕𝒂𝒌𝒐 𝒕𝒓𝒆𝒕𝒊𝒓𝒂𝒍𝒊..” Tako kolonizator postaje buntovnik, i to ne protiv domorodaca, već protiv onih koji su mu otvorili vrata. U tom trenutku, Palestinci, starosjedioci zemlje, prestaju postojati. Godine 1969., izraelska premijerka Golda Meir izjavljuje za New York Times: “𝑷𝒂𝒍𝒆𝒔𝒕𝒊𝒏𝒂𝒄𝒂 𝒋𝒆𝒅𝒏𝒐𝒔𝒕𝒂𝒗𝒏𝒐 𝒏𝒆𝒎𝒂. 𝑷𝒂𝒍𝒆𝒔𝒕𝒊𝒏𝒔𝒌𝒊 𝒏𝒂𝒓𝒐𝒅 𝒏𝒊𝒌𝒂𝒅𝒂 𝒏𝒊𝒋𝒆 𝒑𝒐𝒔𝒕𝒐𝒋𝒂𝒐.” Jedna rečenica briše sve – i dom i pamćenje i pravo da se bude prisutan. Prvo ti uzmu zemlju, zatim ti uzmu postojanje, i na kraju ti objasne da te nikada nije ni bilo.

Naravno, oslobođenje u ovom narativu ne znači povratak pravde, već konačan preokret narativa. Osvajač nije više tu da uzme, već da brani. Ne protiv porobljenog, već protiv prethodnog saveznika – Evropljana, Britanaca… Tako kolonizator postaje buntovnik, a kolonizacija nastavlja dalje, samo sada pod zastavom oslobođenja.

Ovaj paradoks nije ograničen samo na američki ili izraelski slučaj. U Alžiru su francuski kolonijalisti tvrdili da “brane Evropu” iako su prisustvo domaćih naroda smatrali viškom. U južnoafričkom apartheidu, bijela manjina opravdavala je režim sistemske diskriminacije strahom od “komunističke prijetnje”. U svakom od tih primjera, kolonizator se prerušava u zaštitnika – od komunističke opasnosti, vanjske prijetnje, “drugog” koji ugrožava identitet – ali nikad od sebe samog.

Kad kolonizator govori o slobodi, vrijedi pažljivo slušati. Ne zato što će reći istinu, već zato što će tim govorom zakopati još jednu – istinu. Jezik oslobođenja, ako dolazi s cijevi uperenom u lice domaćinu, ne oslobađa – on opravdava osvajanje. U toj logici, pravda nikada nije cilj, već sredstvo – sredstvo da pobjednik napiše novu verziju priče, onu u kojoj nije bilo ni žrtava, ni historije – osim, naravno, divljaka i terorista. Samo prazna zemlja, oslobođeni narod koji je sam sebe izabrao – i nekoliko terorista ili divljaka, za svaki slučaj.

E.B. Neretljak