Uputa za miran san: Ne misli, ne sumnjaj, ne pitaj

Hannah Arendt je u svojoj analizi Adolfa Eichmanna ponudila jedan od, možda, najvažnijih pojmova 20. stoljeća: banalnost zla. Ono što ju je zapanjilo nije bio fanatizam ili sadizam optuženog, već upravo njegova prosječnost, njegova nesposobnost da misli, da zastane i razmotri šta radi. Eichmann nije bio zločinac iz strasti, već birokrata zla – čovjek koji je odustao od unutrašnjeg moralnog dijaloga.

Ali Arendt time nije samo opisala Eichmanna. Opisala je ono što se događa kada čovjek izgubi sposobnost da vodi razgovor sa samim sobom – kada prestane postavljati pitanje: da li je ovo ispravno? Taj unutrašnji dijalog, to dvoje u jednom, kako ga ona naziva, nije luksuz savjesti nego njen preduslov. Tamo gdje tog dijaloga nema, više nema ni moralnog bića.

U tom kontekstu, psihologija savjesti postaje srž otpora zlu. Čovjek može znati da nešto nije u redu – ali ako više ne može sa sobom razgovarati o tome, ako taj unutrašnji glas ćuti, ništa ga više ne zaustavlja. Tada zlo postaje hladno, nečujno, efikasno. Jednostavno, postaje – sistem.

Odatle se otvara širi horizont: 𝗻𝗮 𝗸𝗼𝗷𝗶 𝗻𝗮𝗰̌𝗶𝗻 𝘀𝗮𝘃𝗿𝗲𝗺𝗲𝗻𝗶 𝗼𝗯𝗹𝗶𝗰𝗶 𝗻𝗮𝘀𝗶𝗹𝗷𝗮 𝗳𝘂𝗻𝗸𝗰𝗶𝗼𝗻𝗶𝘀̌𝘂 𝘂𝗽𝗿𝗮𝘃𝗼 𝗸𝗿𝗼𝘇 𝗶𝘀𝗸𝗹𝗷𝘂𝗰̌𝗲𝗻𝗷𝗲 𝘀𝗮𝘃𝗷𝗲𝘀𝘁𝗶, 𝗸𝗿𝗼𝘇 𝗴𝗮𝘀̌𝗲𝗻𝗷𝗲 𝘂𝗻𝘂𝘁𝗿𝗮𝘀̌𝗻𝗷𝗲𝗴 𝗷𝗲𝘇𝗶𝗸𝗮 𝘀𝘂𝗺𝗻𝗷𝗲 𝗶 𝗼𝗱𝗴𝗼𝘃𝗼𝗿𝗻𝗼𝘀𝘁𝗶? Kako je moguće da neko danima bombarduje naselje, da buldožerom briše kuće, da briše čitave narode iz administrativnih evidencija – a da nikada ne doživi moralni potres?

Odgovor nije u monstruoznosti. Odgovor je, 𝗸𝗮𝗸𝗼 𝗯𝗶 𝗿𝗲𝗸𝗹𝗮 𝗔𝗿𝗲𝗻𝗱𝘁, 𝘂 𝗻𝗲-𝗺𝗶𝘀𝗹𝗶. U psihologiji koja je navikla da ne propituje, da delegira moral na „višu naredbu“, na „državu“, „nacionalnu sigurnost“, „vojne ciljeve“. U tom stanju, zlo postaje bezlična nužnost, a zločin – organizaciona rutina.

U tom svjetlu možemo govoriti i o 𝘤𝘪𝘰𝘯𝘪𝘴𝘵𝘪𝘤̌𝘬𝘰𝘫 𝘱𝘴𝘪𝘩𝘰𝘭𝘰𝘨𝘪𝘫𝘪 𝘦𝘵𝘯𝘪𝘤̌𝘬𝘰𝘨 𝘤̌𝘪𝘴̌𝘤́𝘦𝘯𝘫𝘢: nasilje se ne doživljava kao tragedija, već kao „mjere bezbjednosti“. Palestinci više nisu ljudi sa imenima i pričama, već „demografski problem“, „prijetnja“, „nelegalni elementi“. I upravo zbog toga što se savjest više ne budi, 𝘯𝘢𝘴𝘪𝘭𝘫𝘦 𝘱𝘰𝘴𝘵𝘢𝘫𝘦 𝘵𝘳𝘢𝘫𝘯𝘰, 𝘴𝘪𝘴𝘵𝘦𝘮𝘴𝘬𝘰, 𝘰𝘱𝘳𝘢𝘷𝘥𝘢𝘯𝘰 – ne zato što je manje zlo, već zato što 𝘷𝘪𝘴̌𝘦 𝘯𝘪𝘬𝘰𝘮𝘦 𝘯𝘦 𝘪𝘻𝘨𝘭𝘦𝘥𝘢 𝘬𝘢𝘰 𝘻𝘭𝘰.

Zato se povratak Šekspirovom Ričardu čini izuzetno važnim. Jer Ričard, za razliku od Eichmanna, još uvijek razgovara sa sobom. On zna da je zločinac, pokušava pobjeći od toga, ali ne uspijeva. Njegova savjest nije umrla – ona je ranjena, u raskolu, ali još uvijek živa. On ne može biti u miru – jer je unutrašnji moralni glas još prisutan, iako ga pokušava ućutkati.

U analizi njegovih stihova ne otkrivamo samo unutrašnji pakao jednog čovjeka – već i psihološku razliku između svijesti koja zna da je zlo učinjeno, i svijesti koja više ne zna ništa. (Tekst: Razgovor koji Eichmann nikad nije imao)

E.B. Neretljak