Rječnik okupacije: kako jezik briše zločin
U savremenoj izraelskoj retorici gotovo nijedna palestinska akcija – ma koliko bila simbolična, legalna ili nenasilna – ne prolazi bez etikete terorizam. Taj termin postaje lingvistički ključ koji otključava dozvolu za nasilje: kada se neko proglasi teroristom, svaka represija nad njim postaje opravdana – čak i poželjna.
Palestinski borac, čak i kad se poziva na međunarodno pravo i pravo na otpor, postaje ekstremista, džihadista ili nelegalni infiltrator. Civil koji pruži utočište – teroristički saradnik. Majka koja govori o ubijenom sinu – propagandni alat Hamasa. Oružani odgovor na višegodišnju opsadu – divljački napad.
Posebno je raširen izraz kultura smrti, kojim se palestinski otpor pokušava prikazati ne kao politička borba, već kao fanatična i iracionalna potreba za samouništenjem. Time se briše kontekst: okupacija, aparthejd, vojna kontrola, blokada – nestaju iz narativa. Ostaje samo izvitoperena slika naroda koji navodno “slavi smrt”, a ne bori se za život.
Termin ljudski štitovi koristi se gotovo isključivo kada izraelska vojska ubije civile. U toj konstrukciji, civilne žrtve nisu posljedica vojne agresije, već odgovornost samih Palestinaca. Tako se ubijeni civili retroaktivno krive za vlastitu smrt, a izraelska strana pere ruke od svake odgovornosti.
U ovoj jezičkoj arhitekturi, nijedan Palestinac nije nevin. Čak i dijete je prikazano kao “budući terorista”. Samim tim, otpor postaje nepojmljiv, a represija – racionalna.
Zato je borba za jezik neodvojiva od političke borbe. Ako ne raskrinkamo pojmove kojima se otpor pretvara u zločin, a okupacija u samoodbranu – ostajemo taoci narativa u kojem je ubica uvijek žrtva, a žrtva uvijek sumnjiva.
E.B. Neretljak
