Eufemizmi – završena refleksija

U ratu, oružje nije samo u rukama – ono je i u riječima. Jezik postaje front: na jednoj strani su riječi koje prikrivaju, ublažavaju, opravdavaju; na drugoj one koje razotkrivaju, imenuju, pružaju otpor. I upravo tu – u toj svakodnevnoj borbi za značenje – vodi se tihi rat za savjest.

Zid više nije zid – on je sigurnosna ograda. Bombardovanje nije agresija – već precizan udar. Etničko čišćenje nije protjerivanje – već demografska stabilizacija. A otpor naroda koji je protjeran, okupiran, blokiran i dehumanizovan – više nije pravo, već prijetnja. Terorizam. Fanatizam. Kultura smrti.

Takav jezik ne nastaje spontano. On je pažljivo građen, standardizovan i internacionalizovan – jer ono što se ne može opravdati silom, mora se normalizovati govorom. Kad jezik počne ublažavati nasilje, a optuživati žrtvu, moralni kompas društva se pomjera: ne prema istini, nego prema interesu. Ne prema pravdi, nego prema moći.

U tom izopačenom jeziku, istina je uvijek ekstremna, a neutralnost – saučesnik. Jer ono što se ne imenuje – ne postoji. A ono što se preimenuje – prestaje biti zločin.

Zato jezik nije samo sredstvo izražavanja – on je mjesto moralnog izbora. Da li ćemo stvari nazvati onim što jesu, ili onim kako se od nas traži da ih vidimo? Da li ćemo govoriti iz savjesti – ili iz straha?
U vrijeme kad su riječi pretvorene u dimne bombe, najradikalniji čin postaje jasnoća. Reći: zid je zid. Istrebljenje je istrebljenje. Masakr je masakr. I okupacija je – okupacija.

Ne zbog retorike. Nego zbog istine.

E.B Neretljak