Menadžment nasilja
Izrazi koji zvuče humanitarno – poput “humanitarni koridor” ili “sigurnosna zona” – ulaze u govor kao znakovi brige, međunarodnog prava i organizovanog odgovora na krizu.
Iza te retoričke maske stoji sofisticirani mehanizam kontrole – arhitektura dominacije koja upravlja ne samo životima, već i samim pravom na kretanje, sklonište i opstanak.
Humanitarni koridor, kako ga prikazuju mediji, označava prolaz kroz zonu sukoba – prostor u kojem civili mogu “sigurno” izaći.
Ali u praksi, ovi koridori su često jednosmjerni, privremeni, strogo kontrolisani – i služe kao alat ucjene: ostanite i umrite – ili napustite i izgubite sve. Humanitarna pomoć koja kroz njih ulazi postaje politička poluga – dozira se, odobrava, obustavlja.
Hrana, voda, lijekovi – postaju sredstvo za disciplinovanje stanovništva.
Slično tome, termin “sigurnosna zona” nosi u sebi paradoks: ono što bi trebalo biti zaštita za civile, u praksi je prostor fizički očišćen, pod vojnom kontrolom, i zatvoren za povratak. Sigurnosna zona nije zona sigurnosti za sve – već bunkerska tampon-zona za izraelsku vojsku, očišćena od “demografskih prijetnji”. Ona postoji da bi Izrael bio “siguran” – ali tako što Palestinci postaju nesigurni, prognani i odsječeni.
Ove fraze služe širem cilju: da vojna okupacija izgleda kao logistički proces, a dehumanizacija kao organizacija evakuacije.
Kad se cijela zajednica istjera, ne kaže se da je protjerana – već “preusmjerena kroz humanitarni koridor”.
Kad se granica pomjeri duboko unutar okupirane teritorije, ne kaže se da je anektirana – već da je formirana nova “sigurnosna tampon-zona”.
Upravo ovakvim izrazima se proizvodi slika racionalne, tehničke, pa čak i suosjećajne vojne sile, koja ne ratuje iz ideologije ili pohlepe – već iz potrebe da “zaštiti” sebe, “nevine civile” i “stabilnost regije”.
U tom narativu, čak i glad i žeđ se prikazuju kao tehnički izazovi – ne kao sredstvo kolektivnog kažnjavanja.
Ali kada pomoć dođe tek nakon bombardovanja, kada koridor vodi samo izvan Gaze, kada se sigurnost garantuje samo okupatoru – tada više nije riječ o pomoći. Tada je riječ o sofisticiranom menadžmentu nasilja. Jeziku koji ne saosjeća – nego prikriva.
E.B. Neretljak
