Antisemitizam i zloupotreba sjećanja

Pojam antisemitizam već decenijama ima snažan moralni naboj. Ali njegova istorija i upotreba sadrže jednu gotovo nevidljivu ironiju: ne postoji jasna ni općeprihvaćena definicija “semitizma”, dok je antisemitizam postao globalna etiketa mržnje i moralnog posrnuća.

Lingvistički gledano, Semiti su narodi koji govore jezicima semitske grupe: hebrejskim, arapskim, aramejskim, amharičkim… To uključuje Jevreje, Palestince, Sirijce, Libanonce, Jemenite, Iračane, Etiopljane. Paradoksalno, upravo neki od tih naroda – posebno Palestinci – najčešće bivaju optuženi za antisemitizam.

U savremenom političkom jeziku, pojam antisemitizam izgubio je jasnoću – ne zato što mu je značenje nepoznato, već zato što je namjerno rastegnut, zamagljen i instrumentalizovan. Umjesto da označava mržnju prema Jevrejima kao narodu ili religiji, sve češće se koristi kao oružje protiv kritike izraelske politike, okupacije i aparthejda.

Taj pomak nije slučajan – on je strateški. Kada se osuda kolonizacije, rušenja domova, ubijanja civila i militarizacije društva proglasi antisemitizmom, tada svaka kritika postaje moralno nelegitimna, a svaki otpor – opasan. Tako se pitanje pravde pretvara u pitanje mržnje. Ne pita se više da li su Palestinci obespravljeni – već da li je onaj koji to kaže “antisemita”.

Etiketa se posebno koristi u zapadnim kontekstima, gdje je sjećanje na Holokaust duboko ukorijenjeno i emotivno nabijeno. U tom okruženju, optužba za antisemitizam ima snagu moralne presude – ona ne traži dokaz, ona stigmatizira. Često je dovoljna da se otkaže poziv na predavanje, obustavi finansiranje, uništi karijera, zabrani nastup, ili ukloni iz medijskog prostora.

Zato i nije čudno da se danas palestinski narativ – pa čak i jevrejski anticionizam – sistematski proglašava antisemitizmom. Organizacije poput B’Tselem, Jevreji za mir, pa čak i preživjeli Holokausta koji podržavaju Palestince, redovno se suočavaju s optužbama za “unutrašnji antisemitizam”. Zločin nije što govore neistinu, već što govore istinu koja nije dozvoljena.

Ovaj jezički mehanizam ne štiti Jevreje – on štiti državu od odgovornosti. On ne čuva sjećanje na genocid – on ga instrumentalizuje. Time se, paradoksalno, i sam pojam antisemitizma devastira: kada označava sve, prestaje da znači išta.

I upravo je to cilj: stvoriti svijet u kojem više nije moguće reći istinu o Palestini bez da postaneš sumnjiv, označen, izopćen. Jezik ovdje ne samo da iskrivljuje stvarnost – on postaje alat za isključivanje stvarnosti iz dozvoljenog govora.

A u tom svijetu, šutnja postaje jedini “neutralan” stav. I zato – govoriti istinu postaje nužno, čak i kada je rizično.

E.B. Neretljak