Strah kao jezik medija i moći

„Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?” (Meša Selimović, Tvrđava)

Ova rečenica, gruba ali genijalna, nije samo šala – to je dijagnoza. Nečijeg života, nečije nacije, možda cijelog vremena. Danas je čitamo kao savršeni opis svijeta u kojem živimo: svijeta u kojem se strah distribuira svakodnevno, sistematski i profesionalno.

Televizija. Portali. Društvene mreže. Naslovi kao sirene: „Niko nije siguran.” „Ugroženi smo.” „Ne zna se šta slijedi.”

Strah je roba. On drži pažnju. On klikće. On glasa.

Kada lideri ne mogu ponuditi rješenja – ponude prijetnje. Umjesto ideja – neprijatelji. Umjesto programa – upozorenja.
I sve to – za naše dobro.

U javnom prostoru sve češće ne važe zakoni razuma, već naredbe:

Ne diraj. Ne pričaj. Ne sumnjaj. Ne miješaj se. Ne talasaj. Ne provociraj.

Ako ipak nešto kažeš – slijede upozorenja koja već znaš:

„Ako oni dođu na vlast, država više neće postojati.” „Ako se ne vakcinišete, ugrožavate sve nas.” „Ako ne usvojimo ovaj zakon, ulica će eksplodirati.”
„Ako kritikujete državu, radite za neprijatelja.”

U ime sigurnosti – uvodi se šutnja. U ime stabilnosti – briše se pitanje. U ime zaštite – poziva se na strah.

A gdje je tu život?

U školama učimo da budemo tihi. Na poslu – da budemo korisni. U javnosti – da ne budemo „rizični“. Sve je podređeno jednom cilju: ne pogriješiti.
I tako, korak po korak, više ne znamo ni šta znači živjeti bez naloga.

Zato Selimovićevo pitanje odzvanja danas jače nego ikad: „Boj se ovna, boj se govna… a kad ću živjeti?”
Možda onda – kad prestaneš da se bojiš svega što ti oni kažu da trebaš da se bojiš.

E.B. Neretljak