O savjesti, šutnji i odgovornosti u vremenu gledalaca

“Ko od vas vidi kakvo zlo neka ga spriječi svojom rukom; ako to nije u stanju, onda svojim jezikom, a ako i to nije u stanju, onda (neka ga osudi) srcem, a to je najslabiji vid imana (vjere).“

Ovaj hadis (Vjerovjesnička predaja) ne traži heroje, niti svece. Traži ljude. Ljude koji, suočeni sa zlom, ne okreću glavu. Koji ne kalkulišu kad treba progovoriti. Koji ne traže izgovore u komplikovanosti svijeta dok se nevino dijete guši pod betonom.

Ali danas, u svijetu racionalizirane šutnje, i taj „najoslabiji stepen imana“ – srčano preziranje zla – postaje rijetkost.
U Gazi se ubijaju djeca, a u ostatku svijeta – umire savjest. Slike genocida dolaze na ekrane, ali ne ulaze u srca. Umjesto da reagujemo, racionaliziramo. Umjesto da progovorimo, taktiziramo. I zlo, sveprisutno i jasno, postaje „sporno“, „složen narativ“, „nešto o čemu ne znamo dovoljno“.
Ne mjeri se više šta je ispravno – već da li se isplati. Ne pita se više „šta Allah traži od mene“, nego „šta tržište toleriše“. I tako hadis postaje presuda. Ne zato što je težak – već zato što je prejednostavan za nas koji smo navikli da iza svakog zla tražimo paravan i opravdanje. Nekada, međutim, ljudi nisu birali šutnju. Birali su tamnicu.

Tommaso Campanella, italijanski filozof i teolog iz 17. stoljeća, proveo je 27 godina u zatvoru jer je pokušao organizirati pobunu protiv španske tiranije u Kalabriji. Nije imao vojsku. Imao je vjeru – i ideju: da društvo može biti pravednije, utemeljeno na znanju, jednakosti, zajedničkom dobru i božanskom redu. Njegova politička misao nije bila odvojena od teološke: vjerovao je da pravednost dolazi odozgo – i da je odgovornost ljudi da je ovdje na zemlji ostvare.
U tamnici je napisao „Grad Sunca“ – utopiju iz tame. U tom djelu, na čelu društva stoji „Metafizičar“, svećenik i filozof, koji objedinjuje znanje i vjeru, razum i otkrovenje. Campanella je sanjao svijet u kojem se mudrost i božanski zakon ne isključuju, već grade temelje pravednog poretka.
Nije mogao promijeniti svijet rukom – ali ga je pokušao osvijetliti mišlju. Nije šutio, iako mu je šutnja mogla spasiti život. Njegovo pero bilo je produžetak savjesti, a njegova vjera – izvor otpora.

Ibn Tejmijja, učenjak iz Damaska, bio je zatvaran više puta jer je odbijao da znanje podredi interesima moćnika. Njegova riječ nije bila politički proračunata – bila je dosljedna. Pisao je iz tamnice , podučavao iz zatvora, ostao vjeran uvjerenju da istina ne trpi šutnju čak ni onda kada postane opasna.
Iako ga savremeni diskurs često svodi na jednu ili dvije kontroverzne teme, Ibn Tejmijja ostaje jedan od najplodnijih islamskih mislilaca. Njegova djela obuhvataju psihologiju, pravo, odgoj, vjeru, političku misao i etiku. Nije bio ideolog – bio je savjest.
Kad je mogao birati miran položaj, izabrao je istinu.

Campanella i Ibn Tejmijja nisu imali društvene mreže. Nisu imali ni pravnu zaštitu, ni fondacije, ni platforme. Imali su srce koje nije moglo da šuti.

A mi?
Imamo sve – osim volje.
Ne možemo rukom – “razumljivo”.
Nećemo ni riječima – jer to „nije pametno“.
A srce?
I ono je na štednji.
Kad danas neko kaže: „Ne želim da se miješam“, ne govori iz skromnosti. Govori iz komfora.
Kad neko kaže: „Ne znam šta je tačno“, ne govori iz neznanja. Govori iz straha da istina ne pokvari planove.
I kad neko kaže: „Nema koristi“, to više nije slabost imana. To je njegov kraj.

Campanella je pisao iz tamnice, kao i Ibn Tejmijja.

A mi – šutimo iz univerzitetskih hodnika, iz kafića, iz sigurnih stanova i vlastitih glava.
I to je najskuplji oblik propasti, ona koja više ne boli.

E.B. Neretljak