Sveto nasilje: od statistike do Božije licence za teror

Tom H. C. Anderson nije profesor teologije, niti doktor filozofije, ni rabin ni imam – već softverski inženjer. Ali baš je on pokrenuo jednu od najneugodnijih epistemoloških erupcija u posljednje vrijeme: Anderson je prebrojao riječi povezane s nasiljem – poput „ubiti“, „uništiti“, „kazniti“, „rat“, „gnev“ – i zatim izračunao njihov postotak u ukupnom tekstu. Rezultati su iznenadili mnoge: prema njegovim podacima, Stari zavjet sadržavao je 5.3%, Novi zavjet 2.8%, a Kuran 2.1%. Zaključak se sam nametao – barem na površini: Biblija, posebno njen hebrejski dio, sadrži dvostruko više nasilja nego Kuran.

I to je bio problem.

Jer u vremenu kad se nasilje više ne prepoznaje po djelima, nego po tome ko ga čita – Anderson je „pogodio živac“. Dotakao je ono što je odavno postalo dogma: da se o „našim“ knjigama ne postavljaju pogrešna pitanja. A njegova pitanja su bila jednostavna, ali razorna: ko uči ubijati u ime Boga – i na osnovu kojih redova?

Tu počinje dublja priča.

Cionizam nije religija, nego projekt – ideološki, politički, nasilan. Sekularan u svojoj strukturi, ali zaogrnut religijom. Od samog početka, od Herzla i Nordaua pa do Jabotinskog, Ruppina i Begina, cionistički pokret nije tražio duhovno pročišćenje, već etnički prostor. I da bi to ostvario, trebao mu je alibi iz svetog pisma.

Našli su ga – u stihovima o istrebljenju naroda u Kanaanu, u Božijim naredbama da se ne ostavi niko živ: ni žena, ni dijete, ni stari. Te rečenice nisu čitane kao metafore, nego kao politička direktiva. A kada su postale dio izraelske vojne doktrine – pretvorene su u dozvolu za eliminaciju, ne za razumijevanje.

Ironija je u tome da su ti koji su se pozivali na sveto pismo – većinom bili ateisti, socijalisti, čak i antireligiozni aktivisti. Ali „Božije obećanje“ im je ipak došlo kao naručeno. Tako je nastao “cionistički ateizam”: nevjera koja se poziva na Boga, ideologija koja koristi svetinju kao pokriće za okupaciju.

Bog, u toj konstrukciji, više nije milostivi nego mobilizovani. Sveti tekst nije objava, nego pravna osnova za eksproprijaciju.

Ugledni biblijski učenjak Thomas Römer, u knjizi “Tamni Bog”, pokazuje da se starozavjetni prikazi Boga kao osvetnika i ratnika javljaju iz dubokih kolektivnih trauma drevnih naroda. Bog ne pada s neba – nego iz rovova. Nasilje u tekstu nije vječna zapovijed, nego zapis o preživljavanju. Ali kada se takvi stihovi prenesu u 21. stoljeće, pod zastavu države koja ima atomsku bombu – dobijamo ne proroka, nego komandanta.

Drugi teolog, Jerome F. D. Creach, u djelu “Nasilje u Svetom pismu”, upozorava da su biblijski tekstovi sami sa sobom u sukobu. Ista Biblija koja sije smrt, govori i o oprostu. Ista knjiga koja poziva na istrebljenje, u drugom dahu poziva na pravdu i milost. Ali cionistička selekcija ne poznaje kontekst – ona traži jednosmjernu poruku. Nasilje, bez fusnote.

Da bi se sve to pokrilo, bilo je neophodno stvoriti „vječnog neprijatelja“: muslimana.
Dok se izraelski vojnici pozivaju na Ješuu i Jozuu, i njihova osvajanja, muslimani se u zapadnim narativima crtaju kao fanatici, ubice, prijetnja civilizaciji. Islamofobija nije nusproizvod – ona je preduslov. Cionistički projekt ne može da postoji bez protivnika. Bez „drugog“. Bez onoga koga treba poraziti – i za to imati „božanski razlog“.

U tom narativu nema mjesta za historijsku činjenicu da su muslimanske zemlje bile utočište za Jevreje u doba kada ih je kršćanska Evropa progonila, palila i uništavala. Dok su katolički inkvizitori spaljivali jevrejske knjige, Osmanlije su ih štampali. Dok su nacisti gradili logore, muslimani u Albaniji, Bosni, Iraku i Maroku – spašavali su jevrejske živote.

Ali ta verzija historije se ne uči. Jer cionistički narativ ne trpi zahvalnost – on traži žrtvu.

Zato je Anderson diskreditovan. Ne zato što je pogriješio, nego zato što je postavio pitanje koje se ne postavlja. Jer kada jednom izmjeriš nasilje, više se ne možeš praviti da ga ne vidiš. I kad se pokaže da je više „nasilja“ u „našim“ knjigama nego u „njihovim“ – pitanje prestaje biti teološko. Postaje političko. I etičko.

A tu već nema svetog štita.

E.B. Neretljak