Knjiga i sjenka: Vrli novi svijet

Kada je 1932. objavljen Vrli novi svijet, Aldous Huxley nije napisao roman za razonodu. Napisao je ogledalo budućnosti. U tom svijetu ljudi se ne rađaju, nego se proizvode u laboratorijama. Ne uče slobodno, nego se programiraju da vole svoju sudbinu. Ne bune se protiv vlasti, nego je hvale jer im ona pruža iluziju sreće. I sve to bez batina i logora. Za razliku od Orwella, koji gradi tiraniju na strahu, Huxley prikazuje društvo koje vlada zadovoljstvom. Droga soma – tableta koja briše svaku tugu i sumnju, održava lažnu sreću i garantuje poslušnost – beskrajna zabava i odsustvo porodice brišu i posljednju mogućnost pobune.

Pitanje koje lebdi nad romanom neugodno je i danas: šta ostaje od čovjeka kad mu se oduzmu patnja, sjećanje i sloboda? Je li to život – ili samo programirani automat koji se smije na komandu? Huxley je to znao iz prve ruke: odrastao je u porodici gdje su Darwin, biologija i eugenika bili svakodnevni govor. Njegov roman nije apstraktna fikcija, nego opomena šta se događa kada se laboratorija pretvori u društveni poredak.

Aldous Leonard Huxley (1894–1963) bio je pisac koji je nosio breme slavnog prezimena. Dok su drugi u porodici slavili nauku, njega je bolest i skoro potpuni gubitak vida usmjerio prema književnosti i ironiji. Dok su njegovi savremenici u nauci govorili o napretku bez granica, Huxley je osjećao da taj napredak ima cijenu. Njegov djed Thomas Henry Huxley bio je “Darwinov buldog”, borac koji je religiju svodio na ostatak prošlosti i čovjeka sveo na biološku jedinku. Njegov brat Julian bio je biolog, prvi direktor UNESCO-a, eugeničar koji je sanjao “svjetsku eugeniku”. I baš između tog djeda i brata – između Darwinovog buldoga i UNESCO-vog inženjera – stoji Aldous, književnik koji pita: šta ako je to obećanje samo nova vrsta ropstva?

Nije to bila samo porodična priča. Ideje o degeneraciji, regeneraciji naroda i “popravljanju čovjeka” kružile su cijelom Evropom. Darvinisti, eugeničari, poligenisti – svi su pričali istim jezikom. U toj buci isticali su se Lombroso, Nordau i Ruppin. Lombroso je “naučno” utvrđivao da se zločin vidi na licu. Nordau je modernu umjetnost proglasio bolešću i pozvao na regeneraciju naroda. Ruppin je, povezan s eugeničkim društvima u Njemačkoj i Britaniji, pokušao da te ideje sprovede u praksu. Zajedno su činili jednu vrstu avangarde – cionističku darvinističko-eugeničku platformu koja je budućnost zamišljala u terminima biološkog inženjeringa i selekcije Oni su sebe smatrali pionirima novog čovjeka, a zapravo su pripremali teren za svijet u kojem čovjek postaje materijal – Palestina je dokaz da ta ideologija ne ostaje u knjigama, i mjesto gdje su ljudi „tvrdoglavo“ odbili da progutaju somu.

Aldous je taj svijet okrenuo naglavačke. Sve što su njegovi djed, brat i savremenici zamišljali kao progres, on prikazuje kao distopiju. Umjesto “regeneracije”, laboratorijska proizvodnja ljudi. Umjesto “evolucije”, kastinski poredak. Umjesto “sreće”, soma i programirano zadovoljstvo. Njegov Vrli novi svijet je društvo bez rata i gladi, ali i bez slobode, bez smisla, bez mogućnosti da čovjek bude čovjek. Ideal njegovog vremena on pretvara u horor budućnosti.

I tu leži snaga Huxleyja. Dok su darvinisti i eugeničari sanjali svijet bez degeneracije, on je pokazao da takav svijet znači – svijet bez ljudi. Njegova distopija nije puka mašta, nego upozorenje šta se događa kada nauka postane ideologija, a čovjek sirovina za inženjering. U tom svijetu svi su sretni. Naravno da jesu – jer im je tako rečeno.

I zato Vrli novi svijet nije samo knjiga o budućnosti. To je ogledalo naše sadašnjosti. Danas prepoznajemo istu logiku: čovjeka treba izmjeriti, popraviti, programirati. A ono što je Huxley napisao kao opomenu, danas se sve češće izgovara kao obećanje. Kada Klaus Schwab, arhitekta Velikog reseta, poručuje: “Nećete posjedovati ništa, ali ćete biti sretni” – on ponavlja mantru iz Huxleyevog romana. Sreća kao proizvod kondicioniranja, zadovoljstvo kao sredstvo kontrole.

Huxley nas uči: najveća opasnost nije u diktaturama koje vladaju strahom. Najveća opasnost je u društvima koja nas uče da zavolimo vlastito ropstvo. A ako čovjek na to pristane, onda pitanje više ne glasi da li živimo u distopiji – nego da li smo je već prihvatili kao normalno stanje.

E.B. Neretljak