Knjiga i sjenka: Banalnost savjesti
Otpor u našem vremenu rijetko se guši silom. Mnogo češće biva pretvoren u robu. Theodor Adorno je davno primijetio da industrija kulture ima moć da svaku razliku i svaku pobunu pretvori u proizvod. Na kraju, i otpor postane artikal – naslov u katalogu, lice na plakatu, brend.
Primjera ima mnogo, ali tri su posebno ilustrativna: Mahatma Gandhi, B. R. Ambedkar i Arundhati Roy.
Gandhi je u svjetskoj percepciji ostao simbol nenasilja, „otac nacije“. Njegova slika dominira filmovima, udžbenicima i ikonografijom pokreta za ljudska prava. Ipak, kako podsjeća Arundhati Roy u svom uvodu u Ambedkarovo djelo Annihilation of Caste, Gandhi je kastu nazivao „genijalnom tvorevinom“ i zagovarao da ljudi ostanu u nasljednim zanimanjima, pa i onima najnižim. U Južnoj Africi koristio je pogrdne izraze za crno stanovništvo i tražio njihovu segregaciju. Tokom Holokausta otišao je toliko daleko da je Jevrejima savjetovao pasivno žrtvovanje, vjerujući da bi to probudilo svijet. Roy naglašava da njegov apsolutni moralizam u ime nenasilja nije oslobađao potlačene, već je normalizirao nepravdu. Sistem je od njega napravio „sveca“ koji je pogodan i za kolonijalne i za postkolonijalne narative.
Suprotan primjer je Ambedkar. Njegovo djelo Annihilation of Caste iz 1936. frontalno je osporilo temelje hinduizma. Ambedkar nije tražio ublažavanje nepravde, nego potpuno ukidanje kaste. Upravo zbog toga, piše Roy, on nikada nije mogao biti kooptiran. Dok je Gandhi postao film i poštanska marka, Ambedkar je ostao marginaliziran i gotovo nepoznat izvan Indije. Sistem, kako je pisao Edward Said, ne guši sve disidente – neke pripitomljava, druge potiskuje. Gandhi je pripitomljen, Ambedkar je gurnut u šutnju.
Savremeni primjer je sama Arundhati Roy. Nakon svjetskog uspjeha romana The God of Small Things, okrenula se političkom pisanju i postala simbol otpora: kritičar imperijalizma, Hindutve, izraelske okupacije. Edward Said ju je nazvao „savješću svijeta“. No upravo zato što je vlastitim istraživanjem razotkrila mit o Gandhiju – najmoćnijem simbolu statusa quo – njena odluka da novu knjigu objavi kod Penguin-a stavlja njen politički angažman u snažan kontrast. Penguin je korporacija koja istovremeno objavljuje Narendru Modija i autore povezane s ratnim zločinima. Roy je prije deset godina kritikovala Penguin kada je pod pritiskom povukao knjigu Wendy Doniger, pitajući: „Šta vas je uplašilo?“ Danas se isto pitanje može postaviti njoj.
Ovdje vrijedi podsjetiti na koncept nekropolitike Achillea Mbembea: konačni izraz moći leži u odluci ko smije živjeti, a ko mora umrijeti. Izdavaštvo je dio te mreže. Kada Penguin distribuira i propagandu i kritiku, smrt i otpor sjede na istoj polici. Čitalac bira naslov, ali tržište pobjeđuje u svakom slučaju.
Hannah Arendt je u knjizi o Eichmannu pokazala da zlo ne nastaje samo od fanatika, već i od institucija koje ga rutinski održavaju. To vrijedi i za izdavaštvo: objaviti Modija, Karannagodu i Roy istovremeno – to je banalnost zla u kulturnoj formi. Adorno bi dodao da nije presudan samo sadržaj, već i forma distribucije: industrija kulture sve pretvara u zamjenjive artikle. Said nas upozorava da disidenti nisu uvijek utišani; često ostaju glasni, ali pripitomljeni kroz infrastrukturu sistema.
Tri figure tako pokazuju isti obrazac. Gandhi je postao globalni „svetac“ koji ne dovodi u pitanje hijerarhiju. Roy je postala „savjest“ koja govori kroz iste kanale protiv kojih se bori. Ambedkar je bio previše radikalan da bi bio uklopljen, pa je potisnut u marginu.
Ako otpor ne razvije praksu koja se distancira od infrastrukture moći, završava kao inventar. Knjige i ikone ne svjedoče više o pobuni, već postaju spomenici tržištu koje profitira od nasilja.
E.B. Neretljak
