Obećani životi: rok trajanja 3000 godina
U Americi se sve češće odlučuje ko ima pravo na život, a ko nema pravo ni da iskaže svoje mišljenje. Najnoviji primjer je slučaj Charlija Kirka, konzervativnog aktiviste koji postaje politička dogma. Nakon njegove smrti, vlasti su najavile ukidanje viza svima koji na internetu „slave“ njegovu pogibiju. Tako nastaje nova podjela: na one čiji su životi obećani i na one koji se mjere lojalnošću tim životima. Zemlja koja uči svijet slobodi govora sada kažnjava rečenicu. U zemlji gdje se oružje može kupiti u supermarketu, viza se gubi zbog jedne misli.
Kirk je bio izrazito pro-izraelski. Govorio je da ga je Izrael promijenio, da je ojačao njegovu vjeru i da Palestina „kao da ne postoji“. Za Kirka Palestina nikada nije postojala. Milioni Palestinaca za njega su bili tek praznina. Ali za Ameriku postoji viza – i ona će biti poništena ako se usudiš reći da ti je drago što Kirk više ne postoji.
U međuvremenu, u Gazi nestaju hiljade života. Tamo su „obećani životi“ samo brojke u izvještajima, mete u vojnom planu, slike koje kratko osvijetle ekran pa nestanu. Svako dijete u Gazi je obećano – ne sigurnosti, nego smrti. Obećano mu je djetinjstvo pod dronovima, igra pod ruševinama, život sveden na statistiku. Ti životi nemaju ni vize, ni zaštitu, ni diplomatske izjave. Oni su unaprijed otpisani.
Kada je Hamas 7. oktobra ušao u pogranični pojas, svijet je iznenada otkrio naselja o kojima se gotovo nikada ne govori. To su bila posljednja palestinska sela (njih dvanaest) na toj granici , iz kojih je stanovništvo protjerano i sabijeno u Gazu – u najveći koncentracioni logor na otvorenom. Na njihovim ruševinama izgrađeni su kibuci i vojne baze. Jedna od tih baza bila je i cilj napada. Ali u narativu, kibuci su prikazani kao nevina utočišta. Idilične farme za kamere, a vojne baze za stvarnost. Briše se činjenica da su nastali na kolonizaciji i nasilju. Životi s te strane ograde su obećani; životi s druge unaprijed neobećani. Prema međunarodnom pravu Izrael je okupator. Palestinski otpor je legitimno pravo. Iza brojki „ubijenih civila“ često stoje vojnici iz baza ili civili s dugim cijevima, dio rezervnog sistema. Granica između civila i vojnika postaje nevidljiva, ali u medijima nestaje samo jedna strana istine.
U Gazi je ubijeno više od 70.000 ljudi – većinom žena i djece. Još hiljade leži pod ruševinama, bez imena i popisa. Njihovi životi nisu obećani nikome. Istovremeno, jedan čovjek, Charlie Kirk, postaje razlog da izgubiš vizu zbog jedne rečenice. Sedamdeset hiljada mrtvih nasuprot jednog obećanog života. To jača veze Izraela i SAD-a. Umjesto istrage i odgovornosti, predlažu se Nobelove nagrade – jer je mir, očito, lakše podijeliti nego pravdu.
Ako pogledamo vijesti i propagandu na mrežama, jasno je: jedan obećani život vrijedi više od cijelog čovječanstva. Na vagi je teži od same ljudskosti planete. Svijet se dijeli na obećane i neobećane živote. A u toj podjeli gubi se i sama ljudskost.
E.B. Neretljak
