Natanyahu i njegovi balkanski eho-glasovi: Margetić, Vasković, Miletić & company
Britanski sociolog David Miller, koji se bavi istraživanjem islamofobije i propagande, ističe da je pojam „islamskog terorizma“ u osnovi izum cionističkih intelektualaca. Prvi put se značajno pojavio na konferenciji u Washingtonu 1984. godine, koju je organizovao Benjamin Netanyahu. Tada je formulisan okvir prema kojem muslimani navodno imaju posebnu sklonost ka terorizmu. Takva konstrukcija nije bila neutralna, već politički ciljano oblikovana: trebalo je delegitimirati palestinski otpor i pretvoriti ga u globalnu prijetnju.
U tom procesu, ključnu ulogu odigrale su dvije konferencije Jonathan Instituta – prva u Jerusalemu 1979. i druga u Washingtonu 1984. Upravo na njima je postavljen ideološki temelj hasbare: terorizam se definira kao muslimanski, dok se državno nasilje, uključujući izraelski aparthejd i okupaciju, nikada ne naziva tim imenom. Palestinska borba je tako od samog početka gurnuta u kategoriju apsolutnog zla. Taj okvir nije ostao samo na Zapadu – on je s vremenom prodrio i u naš region, gdje ga danas ponavljaju domaći glasovi.
Domagoj Margetić je novinar čiji se identitet i stavovi mijenjaju poput maske. Nekada katolik, potom jevrej, danas pravoslavac – ali uvijek spreman da svoj glas prilagodi trenutnom političkom interesu. Još 2006. godine, dok je pisao o „islamskom terorizmu“, ostavio je posvetu u kojoj je veličao hrvatskog ratnog zločinca Darija Kordića:
„Knjigu posvećujem Hrvatima u Bosni i Hercegovini, posebno uspomeni moje prabake Agneze Antal iz Bijeljine.
I Dariju Kordiću, i njegovoj obitelji, koji danas proživljavaju patnju i osvetu međunarodnih moćnika jer su sudjelovali u borbi Hrvatskoga naroda u BiH za opstanak na vjekovnim kršćanskim, katoličkim, hrvatskim ognjištima.
Posebno zahvaljujem Hrvatskom dokumentacijskom centru u Zagrebu i njegovu ravnatelju gospodinu Zvonimiru Trusiću na ustupljenoj dokumentaciji koja je glavni dio ove knjige.“
Danas, međutim, u podcastima (BALKAN RULES PODCAST, 23. septembar 2025. ) istog tog Kordića naziva „smećem i zločincem“. Taj radikalni obrat pokazuje da njegov glas ne proizlazi iz principa, nego iz funkcije. Ono što ostaje isto jeste osnovna matrica: islam je prijetnja, a Izrael i njegovi saveznici su „bedem civilizacije“.
Slobodan Vasković je u ratu bio novinar srpske televizije. U Potočarima 1995, dok su tijela žrtava genocida ležala unaokolo, on je pred kamerama maltretirao zarobljenika, nagovarajući ga da govori o „islamskim teroristima“ i o navodnim zločinima Nasera Orića. To nije bio novinarski rad, nego čisto propagandno nasilje: žrtva genocida prikazuje se kao krivac. Kasnije je Vasković izgradio imidž beskompromisnog blogera i kritičara vlasti u Republici Srpskoj. Ali ta transformacija ne briše njegovu prošlost. Ona pokazuje istu osobenost kao kod Margetića – stavovi nisu rezultat uvjerenja, nego sposobnosti da se preživi i uklopi. U oba slučaja, temeljna logika ostaje ista: islam je vezan uz „terorizam“, a time se proizvodi narativ koji odgovara globalnoj hasbari.
Marin Miletić, političar i bivši vjeroučitelj, nastupa kao moralna vertikala hrvatskog katoličanstva. No kada se radi o Palestini, njegov glas se pretvara u eho izraelske propagande. U svojim nastupima podržava izraelski genocid nad Palestincima, a kao opravdanje koristi primjer Nigerije: govori o „18.000 srušenih crkava“ i „preko 100.000 ubijenih kršćana od strane islamista“. Takva poređenja imaju jasnu funkciju: Palestince prikazati u istom okviru s „islamskim prijetnjama širom svijeta“. No Miletić ne postavlja pitanje o vjerskim objektima u vlastitom dvorištu – u ratu u BiH. Tamo su brojke jasne:
• Srpske snage uništile su više od 1.000 džamija (614 potpuno) i oko 200 katoličkih crkava.
• Hrvatske snage uništile su ili teško oštetile 200–250 džamija i oko 400 pravoslavnih crkava i manastira.
• Armija RBiH bila je odgovorna za uništavanje ili teško oštećivanje 20–30 katoličkih crkava i 10–15 pravoslavnih objekata.
Dakle, upravo su „kršćanske vojske“ bile odgovorne za plansko i namjerno rušenje muslimanskih vjerskih objekata, dok “muslimanske snage” nisu provodile sistematsko uništavanje. Miletić, međutim, o tome šuti. Njega brinu crkve u Nigeriji, ali ne i džamije u Banjoj Luci, Mostaru ili Foči. I tu se otkriva šira šema: kada “kršćani” u Africi ili na Balkanu čine zločine nad “muslimanima”, to se u međunarodnim medijima opisuje kao „plemenske razmirice“ ili „etnički sukobi“ bez religijskog predznaka, dok se svaki zločin “muslimana” nad “kršćanima” gotovo uvijek označava kao „islamski zločin“. Najpoznatiji primjer takve selektivnosti jeste genocid u Ruandi 1994. godine, u kojem je za sto dana ubijeno gotovo milion ljudi. Genocid su počinile Hutu milicije, čiji su pripadnici u velikoj većini bili “kršćani”, nad Tutsijima koji su takođe uglavnom bili “kršćani”. Ipak, u globalnim narativima taj pokolj nikada nije prikazivan kao „kršćanski zločin“, nego isključivo kao etnički sukob. Time se nasilje počinjeno unutar kršćanskog kulturnog okvira univerzalno relativizira, dok se nasilje “muslimanskih” grupa generalizira na cijelu religiju.
Margetić, Vasković i Miletić djeluju različito: jedan kao buntovni novinar, drugi kao bloger-otpadnik, treći kao moralizator i političar. Ali njihovi glasovi svode se na istu melodiju: ponavljanje narativa o „islamskom terorizmu“ koji je Netanyahu lansirao još 1979. u Jerusalemu. Hasbara ne dolazi samo kroz izraelske ambasade i strane institute. Ona se prenosi kroz domaće novinare, blogere i političare, koji isti narativ prevode na naš jezik i naš kontekst. Njena snaga je u tome što izgleda kao „naša priča“, a u stvari je odjek jednog starog plana: Palestinska borba ne smije biti viđena kao borba naroda za slobodu, nego mora ostati zauvijek obilježena kao „islamski terorizam“.
E.B. Neretljak
