7. oktobar: od Hanibala do Kanibala

U periodu od 1987. (osnovan Hamas) do 7. oktobra 2023., Izrael je iza sebe ostavio bilans koji razotkriva sistem, a ne slučajnost.
Procjenjuje se da je u tom razdoblju više od pola miliona Palestinaca bilo barem jednom uhapšeno, oteto ili pritvoreno – mnogi bez optužnice, bez suđenja, bez kontakta s porodicom.
Od 1967. do 2005. kroz izraelske zatvore je prošlo oko 650.000 ljudi, dok je između 2005. i 2023. dodano još desetine hiljada, uhapšenih u talasima intifada, masovnih protesta i vojnih operacija.

U istom razdoblju, prema podacima B’Tselem-a, OCHA-e i UN-a,
ubijenoo je između 11.900 i 12.800 Palestinaca, ne računajući pojedinačna ubistva van vojnih operacija,
dok je broj ranjenih premašio 170.000 – 250.000.
Iza svake brojke nalazi se tijelo – razoreno, osakaćeno, pretučeno ili zatočeno – ali i društvo koje je naučilo da to smatra “nužnom odbranom”.

A onda, 7. oktobra 2023., u napadu Hamasovih snaga, poginulo je 1.195 Izraelaca – civila i pripadnika sigurnosnih snaga – uključujući oko 815 civila i 379 vojnika i policajaca, dok je više hiljada ljudi, kako se navodi, ranjeno.
Toga dana je u Gazu odvedeno oko 251 osoba: među njima više od stotinu civila (105), te pripadnici IDF-a i sigurnosnih službi (146).
Neki su kasnije razmijenjeni, neki poginuli u izraelskom bombardovanju, a mnogi se i danas vode kao nestali.

Taj dan je, paradoksalno, otvorio najdublji pogled u ono što je decenijama bilo potisnuto – u logiku države koja, u strahu od poraza, postaje vlastita suprotnost.

Hannibalova direktiva

„Hannibalova direktiva“ je termin koji se koristi u kontekstu izraelske vojne strategije i politike, posebno kao odgovor na otmicu ili zarobljavanje izraelskih vojnika ili civila od neprijatelja.
Ova direktiva je dobila ime po punskom generalu Hannibalu, poznatom po hrabroj i odlučnoj taktici.
U izraelskom kontekstu, međutim, Hannibalova direktiva označava brz i odlučan odgovor na otmicu Izraelaca, što može uključivati agresivne vojne operacije za oslobađanje talaca – čak i ako to znači smrt samih talaca.

Izraelski pukovnik (u rezervi) Nof Erez opisao je akcije Izraela 7. oktobra kao „masovni Hanibal“, pozivajući se na kontroverznu naredbu koja komandantima dopušta da ubijaju vlastite vojnike kako bi spriječili njihovo hvatanje.
U intervjuu za Haaretz (15. novembar 2023.), Erez je govorio o reakciji izraelskih jurišnih helikoptera Apache dok su se Hamasovi borci infiltrirali u vojne baze i naselja s ciljem zarobljavanja vojnika i civila i njihovog vraćanja u Gazu.
Opisao je kako su piloti pucali na više lokacija duž granične ograde kako bi spriječili Hamas da uzme zarobljenike, ubijajući pritom i Hamasove borce i Izraelce.
„Kada jednom otkrijete situaciju s taocima – to je Hanibal“, rekao je Erez.

Istraga Haaretza iz 2003. godine zaključila je:

„Iz perspektive vojske, mrtav vojnik bolji je od zarobljenog vojnika koji pati i prisiljava državu da oslobodi hiljade zatvorenika kako bi postigao njegovo oslobađanje.“

Kada je Hamas 2006. godine zarobio izraelskog vojnika Gilada Shalita, držao ga je pet godina prije nego što ga je razmijenio za 1.027 Palestinaca.
Ta razmjena je u izraelskoj javnosti postala simbol poniženja i potvrda Hanibalove logike: nema više zarobljenih – po cijenu svega.

Dana 7. oktobra 2023., izraelski vojni portparol kontraadmiral Daniel Hagari javno je priznao da se vojska suočava s „talačkim situacijama“ i da koristi i zračne napade i kopnene snage da se izbori s njima.
Rekao je da se borbe vode na 22 lokacije i da „nema zajednice na jugu Izraela u kojoj nemamo snage“.

Pukovnik Erez je pojasnio da se ranije Hanibal odnosio na pojedinačne slučajeve – jedan zarobljeni vojnik, jedno vozilo, precizna reakcija.
Ali 7. oktobra, kaže on, „vidjeli smo masivni Hanibal. Bilo je mnogo otvora u ogradi, hiljade ljudi u različitim vozilima, s taocima i bez njih.“

Prema Yedioth Ahronothu, piloti helikoptera tog dana nisu mogli razlikovati Hamasove borce, Palestince i Izraelce, te su „neselektivno pucali na sve automobile i ljude na granici Gaze“.
Dvadeset osam izraelskih jurišnih helikoptera ispalilo je svu raspoloživu municiju – uključujući stotine 30-milimetarskih granata i raketa Hellfire.
Komandant 190. eskadrile izdao je naredbu:

„Pucajte na sve što vidite u području ograde.“

Erez je također potvrdio da su izraelski tenkovi i helikopteri bombardovali kuće u naseljima oko Gaze, uključujući Kibbutz Be’eri, gdje su se nalazili i Hamasovi borci i izraelski taoci.
Prema njegovim riječima, bombardovanja su izvršena uz dozvolu vojnog vrha, koji je bitke pratio putem dronova.

Svjedočenje Yasmin Porat

Izraelska svjedokinja Yasmin Porat, koja je preživjela napad Hamasa na naselja blizu granice s Gazom, izjavila je da su izraelski civili „nesumnjivo“ ubijeni od strane vlastitih sigurnosnih snaga.
U razgovoru za radio program Haboker Hazeh („Ovo jutro“) koji vodi Aryeh Golan, Porat je opisala scene „vrlo teške unakrsne vatre“ i granatiranje iz tenkova:

„Eliminisali su sve, uključujući taoce,“ rekla je.

Ona tvrdi da su palestinski borci koji su je držali taocem bili „humani“ – davali su joj vodu i nisu je zlostavljali – dok su izraelske snage, po dolasku, pucale nasumično, bez razlikovanja između talaca i napadača.
Nakon granatiranja kuće, svi su, kaže, „ubijeni u unakrsnoj vatri“.

Prijateljska vatra ili Hanibalov refleks

Profesor John Mearsheimer, autor knjige The Israel Lobby and U.S. Foreign Policy, objašnjava razliku:

„Prijateljska vatra je greška. Hanibalova vatra je naredba.“

Prema njemu, 7. oktobra dogodilo se oboje:
– dio izraelskih civila poginuo je od prijateljske vatre, u haotičnoj reakciji vojske;
– ali dio je stradao zbog namjernog sprovođenja Hanibalove direktive – kako bi se spriječilo da iko bude odveden živ u Gazu.

To znači da je izraelska vojska, svjesno ili nesvjesno, ubijala vlastite građane kako bi spriječila njihov zarobljavanje.
Država koja je decenijama gradila mit o savršenoj sigurnosti – tog je dana postala vlastita prijetnja.

Od Hanibala do Kanibala

Izraelska doktrina „Hanibala“ nikada nije bila samo vojna. Ona je bila doktrina ponosa – strah od sramote, strah od slike zarobljenog vojnika koji ruši mit o nepobjedivosti.
Ali 7. oktobar je razotkrio njen stvarni smisao: u želji da spriječi poniženje, država je počela jesti vlastitu etiku.

Od Hanibala – simbola ratne hrabrosti i racionalne taktike – ostao je samo odjek u imenu.
Današnji Hanibal više ne vodi rat protiv neprijatelja, već protiv slabosti.
U toj borbi, vojska puca po vlastitim ljudima, država spaljuje vlastite kuće, a društvo slavi njihovu smrt kao dokaz moralne nadmoći.

To je trenutak prelaska od Hanibala do kanibala.
Jer kanibalizam ovdje nije fizički, nego duhovni: država koja jede sopstvenu istinu, vojska koja ubija svoje kako ne bi izgledala slaba, društvo koje proglašava smrt pobjedom.
U ime „odbrane nacije“, Izrael više ne brani taoce – on brani mit.
A mitovi, jednom kada počnu jesti ljude, nikada se ne zaustavljaju.

E.B. Neretljak