Jezik hasbare: mediji, moral i propaganda
„Svima onima koji su protekle dvije godine demonstrirali protiv Izraela na ulicama Londona i Rima, u Parizu i na Sveučilištu Columbia: ne predstavljam vladu. Kao što znate, ja sam vođa oporbe. Kažem vam – prevareni ste. Stručnjaci za propagandu, financirani novcem od terora, manipulirali su vama. Sada kada je rat stao, imate vremena i priliku otići i saznati činjenice. Istina je da nije bilo genocida niti namjernog izgladnjivanja.“ (Opozicioni lider Yair Lapid-govor u Knessetu, 12.10.2025)
Svima onima koji su protekle dvije godine marširali protiv Izraela, nosili transparente, vikali „sloboda Palestini“ – hvala vam. Vaša strast bila je dirljiva, ali, nažalost, pogrešna. Kako kaže vođa izraelske oporbe Yair Lapid, prevareni ste. Manipulisali su vama „stručnjaci za propagandu, financirani novcem od terora“. Srećom, rat je gotov i sada imate priliku da spoznate istinu: nije bilo genocida, niti namjernog izgladnjivanja – samo malo nesporazuma između humanosti i preciznih bombi. Ne morate više vjerovati svojim očima; dovoljno je da poslušate one koji znaju bolje. Oni će vam objasniti da su ruševine zapravo dokazi samilosti, a glad – nuspojava odgovorne politike.
„Trump obećao da neće dozvoliti protjerivanje Palestinaca iz Gaze.“
Naslov djeluje umirujuće, ali skriva prijetnju u samoj svojoj konstrukciji. Negacija („neće dozvoliti“) priziva mogućnost da se protjerivanje već razmatra, pa obećanje funkcioniše kao moralno opravdanje, a ne zabrana. Trump, koji je ranije otvoreno sugerisao preseljenje Palestinaca u Egipat i „konačno rješenje Gaze“, ovdje preuzima ulogu lažnog zaštitnika. Time agresor nestaje iz kadra, a pažnja se preusmjerava na „spasioca“ koji odlučuje o sudbini žrtve. Takva konstrukcija nije informacija nego psihološka poruka – oblik kontrole percepcije. Izjava stvara osjećaj da bi, bez Trumpove volje, zavladao haos, što kod publike izaziva potrebu za autoritetom, čak i kad taj autoritet prijeti. Naslov, iako zvuči miroljubivo, zapravo normalizira mogućnost masovnog zločina i prikazuje ga kao političku varijablu. U pozadini je tiha poruka: „pakao je moguć, ali zavisi od mene“. To je suština propagande – oblikovati strah, a zatim ponuditi sebe kao njegovo rješenje.
„Svijet ponovo zavolio Izrael.“
Trumpova izjava djeluje kao trijumfalna potvrda, ali zapravo je ogledalo propagandne konstrukcije. On ne govori o svijetu, nego o sebi i krugu svojih saveznika, dok izrazom „svijet“ prisvaja pravo da u ime čovječanstva definiše moral. Glagol zavolio zamjenjuje politički odnos emocionalnim, čime se nasilje i okupacija prekrivaju retorikom naklonosti. Time ljubav postaje politički instrument: ko ne dijeli taj osjećaj, automatski se izdvaja iz „svijeta“. Izjava ne izražava realnost, već je proizvodi — stvara emocionalni okvir u kojem Izrael postaje objekt divljenja, a ne odgovornosti. U toj zamjeni značenja krije se suština propagande: da moralnu normalnost pretvori u refleks odobravanja.
„Marševi nikada nisu bili zbog mira, nego se radilo o uništenju Izraela.“ (Stephen Daisley, The Telegraph, 12.10.2025)
Stephen Daisley nije reporter, nego ideološki glas britanskog establišmenta. Njegovi tekstovi ne prenose stvarnost, već je tumače kroz unaprijed zadati moralni okvir u kojem je Izrael uvijek žrtva, a otpor prema njemu prijetnja civilizaciji. Takva pozicija ne informiše čitaoca — ona ga usmjerava, emocionalno i politički. Naslov koji potpisuje Daisley ne informiše – on presuđuje. Riječ nikada briše svaku nijansu i zatvara prostor za razumijevanje motiva onih koji marširaju protiv rata. Time se svi protesti, od Londona do Kuala Lumpura, stavljaju u isti okvir neprijateljstva. Glagol uništenje unosi moralnu paniku: iz zahtjeva za prekidom vatre nastaje prijetnja opstanku jedne države. Takva zamjena značenja pretvara građanski otpor u oblik agresije, a nasilje države u akt samoodbrane. Daisleyjev tekst time ne brani Izrael nego brani ideologiju – onaj narativ u kojem se svaka kritika izraelske politike tumači kao antisemitizam. Naslov ne otvara dijalog, nego ga dokida: čitalac više ne mora misliti, dovoljno je da se svrstava. U tom svrstavanju propaganda dostiže svoj cilj — da riječ „mir“ počne zvučati sumnjivo.
Isti propagandni mehanizam vidljiv je i u terminologiji kojom mediji danas opisuju razmjenu između Izraela i Hamasa. Izraelski zarobljenici, od kojih su svi preostali bili pripadnici vojno-sigurnosnih struktura, uglavnom zloglasne Gaza Divizije, dosljedno se nazivaju taocima. Sam izbor te riječi briše njihovu vojnu ulogu i pretvara ih u nevine civile. Istovremeno, Palestinci – žene, djeca i mladići – koje Izrael drži bez optužnice, u medijima su zatvorenici, kao da je njihovo zatočenje rezultat pravnog postupka, a ne okupacije. Taj jezični obrat nije puka semantika: on gradi moralnu hijerarhiju. „Naši taoci“ bude sažaljenje, „njihovi zatvorenici“ izazivaju ravnodušnost. Tako jezik zamjenjuje realnost – vojnici postaju žrtve, a civili postaju prijestupnici. U tom izokrenutom moralnom poretku mediji ne prenose događaje, nego ih sude.
E.B. Neretljak
