Od ruskog paprikaša do zapadnjačke kuhinje: Kako se kuhaju muslimanske zemlje

„Ipak, ovo nije crni humor. Ovo je historija — a ona je još crnja.“

Novija historija pokazala je da politička savezništva muslimana s nemuslimanima, po pravilu, imaju neugodan običaj završavati novim oblicima porobljavanja. Takva savezništva često su nosila gotovo cezarovske posljedice: zavadi pa vladaj, samo što su se muslimani, čini se, uvijek iznova pokazivali kao veoma kooperativni učesnici vlastitog zavađivanja i podjarmljivanja.

Da apsurd bude potpuniji, ni međumuslimanska politička savezništva nisu se pokazala naročito plodonosnim. Naprotiv, neka od njih završavala su epskim izdajama, bratskim obračunima i historijskim računima koji se, po pravilu, ispostavljaju tek onda kada više nema ko da ih plati osim naredne generacije.

Možda bi zato muslimani, barem povremeno, trebali pokušati razmišljati islamski, a manje “politički”. Ionako su već unaprijed proglašeni „islamskim fundamentalistima“ i „teroristima“, bez obzira na to s kojim su se savezništvom pokušavali spasiti. Pa kada je već etiketa pripremljena, možda je krajnje vrijeme da barem ne budu politički toliko poslušni dok im je lijepe. Jer politika “islamskog” svijeta već decenijama proizvodi zapanjujuće malo plodova, ali zato uredno bere svoje lavove: pogubljene, utamničene, protjerane ili prešućene — kako među teolozima, tako i među intelektualcima, akademicima i drugim ljudima koji su imali nesretnu naviku da misle vlastitom glavom.

Ukratko, muslimanski politički svijet kao da je razvio vlastitu stratešku doktrinu: nikada ne propustiti priliku da se propusti prilika.

A kada pogledamo današnju geografiju tog političkog genija, slika postaje gotovo groteskna. Jednima jaja lahore “slobodna” na vjetrometini SAD-a, drugima na vjetrometini Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, trećima na vjetrometini Rusije i Izraela, dok nesvrstanima, valjda iz principijelnosti, puše kineski povjetarac. I svi pritom govore o suverenitetu, strateškoj autonomiji i historijskoj samostalnosti — kao da je zavisnost postala toliko savršena da je više niko ni ne prepoznaje.

Nesporno je da su američka, britanska, francuska i izraelska kuhinja odavno prešle u sferu umjetnosti. Libija, Sudan, Nigerija, Mali, Maroko, Irak, Sirija, Iran, Jemen… popis njihovih kulinarskih eksperimenata postao je toliko dug da bi mu i najambiciozniji jelovnik pozavidio. A kruna te kreativnosti jeste Gaza, gdje se pred očima cijelog svijeta, u realnom vremenu, odvija genocid nad Palestincima.

Ovoga puta, međutim, fokus ćemo usmjeriti na neke manje poznate, ali ništa manje osebujne kulinarske škole. Recimo, na nenadmašnu rusku kuhinju, koja je svoje specijalitete poslužila na izletu u Afganistanu i Somaliji……

Afganistanci i Somalijci, nakon što su kušali ruski paprikaš, nisu baš najbolje podnijeli degustaciju. Ostali su podijeljeni, oslabljeni i međusobno zavađeni, pa su narednih decenija uglavnom pokušavali pronaći glavu onoga drugog — dok su im kuhinjski majstori već odavno napustili restoran.

Čini se da je ruska kulinarska filozofija bila nešto drugačija od zapadne: ne morate nužno pojesti protivnika. Dovoljno je da mu ostavite lonac, nekoliko različitih poklopaca i dovoljno vremena da sam počne kuhati protiv sebe.

Pomoć iz Moskve je na putu… afganistanska verzija

Hafizullah Amin, tadašnji predsjednik Revolucionarnog vijeća, generalni sekretar PDPA i premijer Afganistana, 27. decembra 1979. u palači Tadžbeg u Kabulu čekao je sovjetsku pomoć.

Nije znao da je pomoć već bila na putu — samo što je, prije nego što će stići u obliku koji je očekivao, do njega stigla kao otrov. Sovjetski agent Mihail Talibov, ubačen u Aminovo osoblje kao kuhar, poslužio mu je večeru. U njoj je bila i sovjetska pomoć.

Amin se teško razbolio i izgubio svijest. Ali otrov nije obavio posao kako je planirano.

A onda se dogodilo nešto što bi, da nije historija, izgledalo kao loš crni humor. Pozvani su ljekari iz sovjetske ambasade. U Tadžbeg su stigla dvojica sovjetskih ljekara — terapeut pukovnik Viktor Kuznečenkov i hirurg pukovnik Anatolij Aleksejev. Nisu znali da je čovjek kojeg pokušavaju spasiti već označen za likvidaciju. Dok su ljekari pokušavali održati Amina u životu, sovjetske specijalne jedinice već su se pripremale za operaciju zbog koje će taj isti čovjek biti mrtav prije kraja noći.

Amin se probudio. Sovjetski ljekari uspjeli su ga vratiti iz gotovo bezizlaznog stanja.

Čovjek kojeg su Sovjeti pokušali otrovati sada je, zahvaljujući sovjetskim vojnim ljekarima, ponovo bio živ.

A onda su došli Sovjeti. Operacija Štorm-333 počela je napadom na Tadžbeg. Ali Amina nije došla ubiti jedna vojska. Došao je cijeli sovjetski sigurnosno-vojni aparat: KGB-ovi operativci, GRU-ovi specijalci, padobranci i „Muslimanski bataljon“ sastavljen uglavnom od sovjetskih Srednjoazijaca.

I upravo ovdje historija dobija gotovo groteskni obrat. „Muslimanski bataljon“ bio je formiran upravo na Aminov zahtjev. Amin nije imao dovoljno povjerenja u vlastite afganistanske trupe da čuvaju njegovu rezidenciju, pa je od Sovjeta tražio pouzdanije ljude. Moskva mu ih je poslala, pouzdane. Toliko pouzdane da su, kada je došao trenutak, učestvovali u njegovom uklanjanju.

Među napadačima su bili pripadnici elitnih KGB-ovih grupa i sovjetskih specijalnih formacija. Tadžbeg je napadnut, Amin ubijen, a s njim su stradali članovi njegove porodice i osoblja. Među poginulima bio je i sovjetski ljekar koji ga je prethodno liječio, terapeut pukovnik Viktor Kuznečenkov. Tako je čovjek mogao, u istom danu, biti otrovan od Sovjeta, spašen od Sovjeta i ubijen od Sovjeta.

Aminov nećak Asadullah također je preživio trovanje. Sovjeti su ga odveli u Moskvu na liječenje, a nakon promjene vlasti vratili u Afganistan. Nova prosovjetska vlast ga je uhapsila i pokušala prisiliti da svjedoči protiv svog strica. Nije pristao. Nekoliko mjeseci kasnije bio je pogubljen.

Pomoć iz Moskve je na putu… somalijska verzija

Mohamed Siad Barrea, predsjednik Somalije i predsjednik Vrhovnog revolucionarnog vijeća od 1969. godine, godinama je znao gdje treba gledati kada mu zatreba velika sila. U Moskvu!

Somalija je nakon Barreaovog dolaska na vlast 1969. postala jedan od važnih sovjetskih partnera u Africi. Moskva je naoružavala somalijsku vojsku, obučavala njene oficire i izgradila strateški važnu vojnu infrastrukturu u zemlji. Godine 1974. dvije države potpisale su i Ugovor o prijateljstvu i saradnji.

Barrea je, dakle, imao prijatelja. Samo što se prijateljstvo velikih sila, kao i svako drugo prijateljstvo, ponekad mora dokazati u nevolji. A nevolja je stigla 1977.

Somalija je krenula u rat protiv Etiopije zbog Ogadena, teritorije naseljene pretežno Somalijcima. U početku je izgledalo da će Barrea pobijediti. Somalijske snage prodrle su duboko u Ogaden i zauzele najveći dio teritorije.

Barrea je računao na Moskvu. A onda je sovjetska pomoć počela mijenjati adresu. Moskva je podržala režim Mengistua — čovjeka pod čijom je vlašću svrgnut car Haile Selassie, koji je, prema kasnijim svjedočenjima, ugušen jastukom, a njegovo tijelo potom tajno zakopano ispod poda toaleta u palači. Sedamnaest godina kasnije njegovi posmrtni ostaci pronađeni su upravo tamo, da bi car tek potom dobio dostojnu sahranu. A Moskva je u međuvremenu tom istom režimu slala oružje, savjetnike i kubanske vojnike — da bi ih upotrijebio protiv svog dotadašnjeg sovjetskog saveznika Siada Barrea.

Moskva je organizirala masivni transport vojne opreme i ljudstva prema Etiopiji. Na etiopsku stranu stigli su sovjetski vojni savjetnici, a iz Kube su počele pristizati borbene jedinice. U konačnici je u Etiopiju poslano više od 16.000 kubanskih vojnika i zrakoplovaca, uz oko 1.500 sovjetskih savjetnika. Na čelu sovjetske vojne pomoći bio je general Vasilij Petrov.

A kubanske jedinice uskoro su postale jedan od ključnih elemenata etiopske kontraofanzive. Za Siada Barrea to je bila prilično nezgodna vrsta međunarodne pomoći. Jer nije stizala njemu. Stizala je njegovom neprijatelju.

Barrea je 13. novembra 1977. raskinuo ugovor o prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom i protjerao sovjetske savjetnike iz Somalije. Sovjetski Savez je potom još snažnije podržao Etiopiju.

Etiopska vojska, potpomognuta sovjetskim oružjem, sovjetskim savjetnicima i kubanskim borcima, krenula je u kontraofanzivu. Do marta 1978. somalijske snage bile su potisnute iz Ogadena.

Barrea je tako dobio jednu posebnu lekciju iz hladnoratovske geopolitike: saveznik velike sile nije onaj kome ona pomaže, nego onaj kome odluči pomoći kada se promijene okolnosti. Barre nije izgubio sovjetsku pomoć zato što Moskva više nije imala čime pomoći. Izgubio ju je zato što je Moskva odlučila da će mu pomoći — protiv njega.

I tako je Siad Barrea dobio vlastitu verziju one stare sovjetske poslovice koju nikada nije čuo: Pomoć iz Moskve je na putu. Samo prvo provjerite — na čiju adresu.

E.B. Neretljak